недеља, 29. јануар 2012.

Ima li demokratija cenu?


Ponosni smo na naše sportiste. Sem na fudbalere, naravno. I kao što smo svi selektori, svi znamo i za izraz olimpijski ciklus - vreme između dve olimpijade. Zamislimo sad da neko predloži da se sva ostala takmičenja UKINU. Razlog - šta će nam kad imamo olimpijadu. Jeftinije je tako. Onaj ko je prvi na olimpijadi taj je ujedno i svetski prvak, najbolje plasirana ekipa ili takmičar iz Evrope je prvak kontinenta a najbolji takmičar iz države je ujedno i državni prvak. Ipak to nikom, srećom po sport, nije palo na pamet.

Kada imamo zajedno izbore na svim nivoima naravno da nemamo dobre političare. Kao što nema dobrog kluba koji nema dobar omladinski tim, tako nema ni dobre stranke bez dobrih lokalnih političara. Kada su izbori zajednički, na svim nivoima lokalci se tada na svojim izborima kriju iza ‘tate’ odnosno lidera stranke. Svi, pa i kandidati za odbornike u Donjem brijanju kraj Leskovca pričaju o kandidaturi za EU, Kosovu, zapošljavanju, korupciji i kriminalu. To što nemaju trotoar, ulično svetlo, ambulantu, školu, hladnjaču - manje je važno jer je centrala rekla da je ovo bitno.

Kada nemate jaku omladinsku selekciju nemate ni jaku reprezentaciju. Zato i ne čudi da je većini poslanika u republičkom parlamentu jedini trening kako ubaciti karticu u mašinu za glasanje a jedina muka to što je u zgradi Skupštine Srbije zabranjeno pušenje. Većina njih je tamo došla jer su dobri sa selektorom a ne zbog toga što su pokazali talenat u mlađim kategorijama.

Čitam stalno tekstove analitičara i ‘analitičara’ kako treba održavati zajedno izbore na svim nivoima. Kažu za trećinu je jeftinije. 

A ja sebe uvek pitam – ima li demokratija cenu.