Tatina uspavanka

Ne da tata svoga medu,
zalud babarogo moliš.
Svoga medu tata ne da
Bolje ti je da se skloniš.

Ne da tata svoga medu
ni jazavcu, vuku, liji,
Medu svoga tata ne da
ni ježurku, strašnoj zmiji.

Ne da tata svoga medu,
on ga grli, snena mazi,
Tata svoga medu ne da
on ga čuva, san mu pazi.

Ne da tata svoga medu,
dok se mesec srebrom mije.
Svoga medu nikom ne da
nad njegovim sankom bdije.

Naposletku...

... sinoć shvatih šta mi je toliko nedostajalo. 

Da slušam tu bujicu reči složenih u rečenice koja su nekada, najviše mojom greškom, nestale kao ponornica.

Da slušam kroz grleni smeh pročitane statuse sa FB i TW, teoriju o influenserima na instagramu, o renoviranju stana, o umoru.

Da čujem, posle dugo vremena, skoro brižno: Pazi kako voziš sutra. Petak je, 13-ti i pun mesec.

https://www.youtube.com/watch?v=lH0cq73FSlE

Izdaja

Od pra čoveka pa do danas, izdaje su uvek iste, jednako bole i ostavljaju ožiljke u sećanju. Samo saznanje da me je neko izdao i prevario pojačava u meni samokritičnost kojom napadam moju prostodušnu, lakovernu i da ljudima kroz emocije verujem uvek spremnu, prirodu.

Uvek sam posle izdaja prolazio kroz katarzu samopreispitivanja i mučne korespodencije sa sveukupnim karakterom moje ličnosti. Nisam prezao ni od jedne moje mane, suočavao sam se sa njima, osuđivao i sebe i njih, i tražio načina kako da izađem iz svega i spasem ono malo časti i dostojansta koje sam verovao da imam.

Često sam bio sklon da određene izdaje preuveličavam i za to da su se dogodile uglavnom sa još većim zadovoljstvom počnem pljuvati po sebi da zapamtim i da nikada više ne ulazim u kombinacije gde će postojati i najmanja mogućnost da me neko proda za tepsiju ribe.

Mučno je živeti sa ljudima, a samoća je tako teška, jednom je neko rekao. Oprostio sam svima koji su me do sada izdali i ostavio ih na stranu kao iznošene cipele. Zaboravio sam izdaje opraštanjem i tek po nekad kad vidim da se nekom od mojih prijatelja desi da ga izdaju, podsetim se i poželim da mu dam savet kako da prevaziđe osećanje mučnine, praznine i osećanja krivice, pogotovu besa koji iz osećanja nemoći zbog prevare proizilazi.

Moj posao je moje poraze pretvarao u pobede. Moje očaje i besove je preobražavao u radost i sreću. Kampanje su me oslobađale da pronađem u sebi onu preko potrebnu samodovoljnost kad mogu kreativno dejstvovati, a da pri tome ne strepim od izdaje, već naprotiv, da kroz uspehe drugih pronađem onu preko potrebnu utehu i za sebe.

PREDAVANJA

U Somaliji vreme ima drugačiju dimenziju. 

Ukoliko kažete da nešto počinje u 9.00 neće početi pre 9.30. Ukoliko počne i tada. Recimo, ja sam usvojio da je akademskih 45 minuta dovoljno. Naučen na neke drugačije odnose prema mojim predavanjima morao sam da se prilagođavam. Dođem na vreme. Čekam. Nerviram se. Onda shvatim da ne vredi ni to. 

Nikada se nisam potrudio da saznam stvarne razloge zbog kojih kasne. Dovoljno mi je bilo što znam da ima mnogo opravdanih. Sistem gradskog prevoza ne funkcioniše. Kontrolnih punktova ima koliko hoćete po gradu a ona znače duže putovanje. Najbitnije – vremena ovde imaju svi na pretek. 

Ukoliko dolazite da radite ovde prihvatite ovo i pre nego što krenete – biće vam mnogo lakše. I kao i svi stranci koristite skraćenicu TIA – This is Africa. 

Tako vam ostaje 2.5 sata maksimum za prepodnevni rad jer morate dati i pauzu. Sebi i njima. Iako najavite da će ona trajati 15 minuta nikada to nije tako. Samo se negde izvuku i nestanu. Kao mokar sapun pod tušem. Srećom pa su hoteli zatvoreni zbog bezbednosti i ne mogu daleko. 

U 12.10 prestajete sa radom jer počinje podnevna molitva. Iza nje sledi ručak. Predviđeno vreme za početak popodnevne sesije je 13.30. Tako makar piše na papiru. No, nikada niste sigurni koliko njih će se, kada, i da li će se uopšte, vratiti posle ručka na predavanje. I onda imate malo vremena za rad. Pospani su. Neki od njih gledaju stalno u sat jer čekaju da na ulicu stigne khat. 

Mene su predavanja ovde naučila da odvojim bitno od nebitnog. Da svakim slajdom moram da držim pažnju. Da sa njima vodim dijalog a ne da sprovodim ’death by PowerPoint’.

Radovan Vlahović

Sve češće vikendom dolaziš u rodno selo. Sama u praznoj roditeljskoj kući, vraćaš se mislima na vreme kad je sve bilo lepše veselije i bolje. Kad si umesto sadašnjeg sećanja sredovečne i prosečno ostvarene žene, punim plućima živela zanos tek zapupele prve mladalačke ljubavi. 

Na mnoga pitanja lamentirajući, dok koračaš sama starinski nameštenim sobama, tražiš odgovor. 

Gorda i si i suviše i ponosna da potražiš pomoć od onog kog si volela, da ga zamoliš da kao saučesnik, kao svedok i sabesednik svojom ispovešću, iskazom, unese svetlost u zamršeno i mračno klupko pitanja i klimavih odgovora koji se komešaju u tebi, da prekineš ovo sagorevanje u tihoj patnji. 

Da otkriješ da je iskrena primljena i data ljubav večita u sećanju, da nikada ne nestaje, da ona samo menja oblik percepcije u tvojoj glavi i tada se sve neravnine u odnosima ljubavnika prosto same od sebe uglačaju do sjaja, a oni oslobođeni teskoba oradošćeni nastavljaju kroz život dalje

Hajmo deco slikanje

Ne volim da se fotografišem. Još manje volim da me fotografišu. Blicevi me tokom sesije čine nervoznim. Gubim koncentraciju. Isto kao i zvonjava telefona.

No ovde bez toga ne može. 

Prvo sam pokušao da ih oteram šalom koju sam maznuo Rambu. Slikanje je 5$. Odustao sam od šale kada sam shvatio da sakupljaju pare. 

Zatim sam im rekao da nije dobro ni za moju ali ni sa njihovu sigurnost. To ih apsoluno nije interesovalo. 

Potom sam im rekao da to nije po mom ugovoru i da neću da se slikam. Pokunjili su se kao dete kome nepravedno oduzmeš igračku.

Na kraju sam popustio.

Nisam brojao – ali danas ne manje od 10. 

Šta oni rade sa tim i gde sve to završi – Boga pitaj.

Život u kampu - II deo

Vlaga, jara, leto, praznina. Dosada mili kampom.

Atmosfera u kampu je, barem meni, čudna. Sama činjenica da ste iza betonske ograde od 5 metara sa bodljikavom žicom, zatvoreni, pod stražom, odvojeni od ostatka sveta, sa ograničenom komunikacijom, dovodi do poremećaja u ponašanju. Mene neodoljivo podseća na ostrvo ali ne ono iz filma Mediteraneo na kome se slavi život već više na ono koje je opisao Meša Selimović. Možda i na ono naselje štrumpfova koje stalno čeka da ih napadne Gargamel. Nisam mislio da ću ja ovo napisati ali željan sam gradske svetlosti i gužve na mostu u Brankovoj.

Iako su svi pod uticajem, valjda USA filmova, nasmejani i ljubazni, neka napetost je stalno prisutna. Možda je razlog što smo bez prestanka pod extreme alert – najvišem stepenu opasanosti. Taj crv u glavi, ta ideja da nešto može da pukne svakog trenutka i bez najave, vas pritiska. Primećujete to i na onima koji vas obezbeđuju. Sve dok ste u kampu, pričaju sa vama. Onog trenutka kada se kapija otvori i blinda krene postaju ćutljivi, skoncentrisani potpuno na ono što se događa okolo, pridržavajući stalno kalašnjikov koji im je pored noge. Tih nešto manje od 10 minuta vožnje, koliko im je potrebno da me odvezu na posao je dovoljno, da ako do tada niste - konačno shvatite gde se nalazite. 

Ruke

Oni koji su bili na mojim predavanjima znaju da ne ručam ukoliko je ručak između sesija. Uspori me, postanem pospan i mozak ne radi onom brzinom kojom bih ja želeo. U to vreme obično se negde povučem kako bih napunio baterije za popodne. 

Nisam od onih kojima prisustvo velikog broja ljudi prija, naročito ne velikog broja nepoznatih ljudi koji imaju šta da me pitaju. Često sam zbog toga putujući od Istanbula do Afrike provodio po 7 i više sati ne progovarajuci ni reči više sa saputnikom, od po mom mišljenju potrebnih, ma koliko on bio uporan. 

Nisam od toga odustao ni ovde. Svi su otišli na ručak i ostao sam potpuno sam. Namestio sam se na dve stolice. I zaspao. Onim snom kada mozak vrti slike 150 na sat a vi niste sigurni kada se probudite da li je to bio samo san. 

Osetio sam dodir po ramenu. 
Jagodicama prstiju. 
Dodir kojim vas malo dete pipa po licu ispitujući ko ste.  
Ili noćni dodir nekog ko vas voli. 
Ili dodir majke kada vas budi a nije sigurna da treba. 

Trgao sam se tako naglo da sam oboje uplašio. Pogledao sam je prvo u ruke koje je pokušala da sakrije. Na njima je bila tetovaža od kane kao ukras. 

Kaže mi, još uvek uplašena: mislila sam da vam se nešto desilo. 

Nije. 
U redu sam. 
Samo je avgust. 
Mesec koji ne volim. 
Mesec u kome je otišla moja majka.

Kamp

Kamp

First thing first. Za strance Mogadišu je podeljen na samo dve zone. Zelenu koja obuhvata pojas oko samog aerodroma. Sve ostalo je crvena u koju se ne ide a ukoliko već morate da idete potrebne su posebne posebne mere obezbeđenja. 

Nema mnogo slobodne zemlje u zelenoj zoni oko aerodroma jer je ovaj sa jedne strane naslonjen na more. Tu su odvajkada smešteni UN i mnogo drugih međunarodnih organizacija. Sa druge strane odmah počinje grad, kuće, kućice i nekoliko hotela. Zato i nema mnogo kampova u zelenoj zoni. Samim tim – zakonom ponude i potražnje cene su se stabilizovale na nekom nivou od 200$ dnevno za smeštaj i ishranu. Kamp inače ne birate toliko po opremljenosti već po stepenu sigurnosti koju pruža i ekipi koja ga obezbeđuje. Naravno, svaka vožnja po gradu dodatno košta jer koristite blindirani automobil sa vozačem i pratiocima u kome sedite sa pancirom na sebi. Ispred vas je auto sa obično 6 lokalaca naoružanih kalašnjikovima i druga ekipa koja vam čuva leđa – od 4 do 6 njih. Ne pitajte pošto je ovakav prevoz – nisam ni ja smeo da pitam. O tome kako izgleda ulazak i izlazak iz hotela koji je u crvenoj zoni ne mogu da pišem. Bezbednost, ne samo vaša već i onih koji će doći posle vas da rade je ipak na prvom mestu. 

Osim ako niste baš visoko rangirani u nekoj organizaciji bićete smešteni u kontejnerima napravljenim za ovu svrhu. Ukoliko ste kampovali u prikolici lako ćete se navići. Meni ipak treba malo vremena iako je u njima apsolutno sve što vam je potrebno za ono vreme koje provodite unutra. Krevet, radni sto, TV, orman, frižider i minijaturno kupatilo. Postoji i ogledalo u kojem bi ovi skloni selfijima mogli nekakvu fotografiju da naprave. Kao kuriozitet - ovi u kojima sada boravim napravljeni su u Splitu.

Usluga u svim kampovima je na bazi all inclusive. Doručak, ručak i večera. Stalno kafa, čaj, voda i sokovi. Terasa iznad trpezarije sa koje možete gledati na aerodrom i more. 

Na većinu stvari sam se lako navikao.
Nisam neko ko izvoljeva oko hrane. Ima mesa i to mi je dovoljno.
Kafu pijem bez mleka i šećera, svejedno mi je koja je samo da nije ona hipsterska – kisela. OK, volim i espreso ali je patrona Nespressa ovde 2$. Toliko ga baš i ne volim.
Mačke kojih ima i koje su veoma glasne - volim i ne smetaju mi.
Ljude koji pokazuju želju da se druže ili da me ispituju ko sam, odakle sam, šta radim ili šta me je dovelo ovde uspešno izbegavam. One baš uporne, a ima ih poprilično, iskuliram frazama koje sam navežbao boraveći na ovakvim mestima. 

Kao i druge i mene muči nesanica koja je izraženija nego što je to kod kuće. Mnogi pokušavaju da je oteraju na razne načine. 

Alkohol, koji bi bio prvi izbor (a ovde bi čak i meni prijao) nema zbog šerijatskih zakona. Oni koji ga imaju – čuvaju ga za sebe kao u onoj narodnoj. Za lek.

Izbor može biti i teretana koja je pristojno opremljena kada si svestan gde si. Odlazim tamo 2 puta dnevno a večernji trening je onaj do otkazivanja – kako bih pokušao da mi ostane toliko snage da mogu samo da se istuširam i padnem u krevet. 

No ni takav trening ne znači da ćete spavati celu noć. Velika vlaga i visoka temperatura znači uključen klima uređaj i buku koju on nosi. Muve koje se pritaje preko dana krenu da napadaju iza ponoći. Voda i čaj koje pijete preko dana zbog vrućine takođe tada počne da dolazi po svoje. Teret koji ste poneli dolazeći ovamo ionako je stalno budan i jedva čeka da otvorite oči vrišteći da ga saslušate. 

Onda, kada ste već ustali i prošetali, primetite i da lampica na telefonu svetluca. Pogledate i to. Možda je neki svetski problem koji samo vi, svojim super moćima, možete da rešite. Uz put otvorite i frižider da vidite da nije neko stavio nešto slatko tamo. 

Pomaže i starinski lek - knjiga. Ne kažem da uspava ali se makar skoncentrišete na to što čitate a ne na spoljne nadražaje. 

I onda, kada konačno ponovo zaspite – eto ga vreme za ustajanje. 

Rachid Taha - Barra Barra (OST Black Hawk Down) (Official Video). "Barra" (بره) bi mogli da prevedemo kao napolje a "barra barra" kao svi napolje.

Negativ

On Thursday morning, Donald Trump upped the ante in his ongoing back and forth with Hillary and Bill Clinton by releasing this Instagram video detailing some of the lowest moments for the former first family and their friends.

Monica Lewinsky. Anthony Weiner. Bill Cosby! All overlaid on Hillary Clinton's famous assertion in China in 1995 that "human rights are women’s rights and women’s rights are human rights."

The video, which as of this writing already had almost 7,000 "likes" on Instagram, will undoubtedly get extended airtime this afternoon and tonight on cable television. And it will force the Clinton campaign to respond in some shape or form - which she did, sort of, via Twitter Thursday afternoon.

Unlike many of Trump's other fights — over John McCain's POW status, Megyn Kelly, Fox News — attacking the Clintons is a conventional — and smart — strategy in a Republican primary.

Hillary Clinton is deeply unpopular among self-identified Republicans. Just 15 percent of Republicans had a favorable opinion of Clinton in Washington Post-ABC News polling done in the fall. Given those numbers, it's hard for any Republican to go wrong attacking the Clintons.

And it's hard to "go too far" in those attacks — at least in the eyes of GOP voters. Lots and lots of Republicans believe that the Clintons have never truly been called out for how they acted in public office and never been properly shamed for their behavior. Attacking Bill Clinton for his admitted extramarital affair with Monica Lewinsky or noting that Weiner, a Clinton friend, was sending salacious pictures of his privates to women on the Internet is not only considered fair game but is also applauded by the very voters Trump wants and needs if he is going to be the Republican presidential nominee.

The "attack Clinton" strategy also hews to a strategy that has earned Trump broad support among GOP voters: He says what he believes and believes what he says. Trump doesn't apologize — no matter the blowback. He's the opposite of politically correct, a very good place to be in an environment in which large numbers of Republicans believe that liberal-led political correctness is destroying society.

As always with Trump, it's hard to know how much of what he does is the result of well-thought-out political calculation and how much is simply him saying, "Let's do a video with Monica, Weiner and Cosby in it!"

Regardless, his strategic antenna — even when it has operated directly against conventional wisdom — has been perfectly tuned for the majority of this race. His decision to up the attack on the Clintons — and, in particular, Hillary's position as a leader on women's rights — makes perfect sense from a conventional political perspective. Which, if past is prologue with Trump, means it won't work.

Kesa za uspomene

Otključavam i ulazim.

Izuvam se iako znam da se neću dugo zadržati. 

Navika.

Prvo u kupatilo. Četkica za zube, parfem, deo.

Zatim orman. Veš, majice, gardaroba.

Sve bi moglo stati u jednu veću kesu za đubre.

Koliko će mi kesa trebati da spakujem uspomene?


Jevr. 13:5

Kako sam stigao dovde?

Kako sam stigao dovde?

Nekada davno pre nego što je izmišljen internet Mika Antić je napisao: ’Postoje dva sveta. Jedan smo izmislili a na drugi nas teraju. Od koje ste vi vrste?’ 

Naravno da ovo nisam pročitao u knjizi već na FB, TW ili Insta – ne mogu da se setim gde. Kada bi mogao da ustane iz groba ko zna šta bi sve rekao Mika shvatajući da je jedan od najcitiranijih na mrežama. I verovatno bi, kada bi nas video sve zajedno kako samo gledamo u telefone, zanemeo i prestao da piše.  

Nenadano sam otvorio oči i shvatio da mi je jedan od dva telefona uvek u ruci. 

I da skrolujem. 

I da gledam u fotografije prenemaganja nekih nesrećnih ljudi koji glume da su srećni. 

I da ljudi kojima se život raspada dele lekcije na netu o tome kako ga treba živeti.

I da skačem sa profila na profil i sa mreže na mrežu.

I da skidam neke slike. 

I da lajkujem, hajdujem i banujem kako reče u jednom od mojih prošlih života Žaki.

I da non stop proveravam gde su mi telefoni.

I da mi je lakše da se vratim od firme do garaže po telefone koje sam zaboravio u kolima nego da pričam sa drugima.

I da uveče pažljivo biram mesto gde ću ih staviti tako da budu na dohvat ruke. 

I da se ujutro prvo uhvatim za telefon umesto da odem do toaleta kako to rade ljudi u mojim godinama.

I da se smejem ekranu umesto ljudima kojima sam okružen. 

I da mislim da je to što sam postavio neku svoju sliku na mrežu dovoljno da zameni poziv i rečenice: Zdravo. Kako si? Kako ti je prošao dan?

Delić mene koji je ostao razuman bunio se. Znao je da nešto nije u redu. 

Rešio sam da uradim back to my life. Kakav god da je my life ili makar ono što je ostalo od njega. Moj je. 

Pažljivo sam birao program koji može da mi pomogne i dalje misleći da nemam problem. Da se meni to ne dešava. Da je to zbog posla. Da će proći.

Software je dao rezultate posle samo par dana. Šok. Sati i sati buljenja u ekran. Što u dva kompjutera, što u dva telefona. Umesto da ispunim obećanje dato sebi, dece radi, da ću do septembra napisati knjigu o vođenju kampanja ja se nisam pomerio dalje od njenog sadržaja jer sam gubio svakoga dana po nekoliko sati. 

Možda čudno zvuči ali najviše mi je pomogao sam FB. Bauljajući po njemu, svestan da moram da odem, naleteo sam jedne noći potpuno slučajno na deo u settings koji nikada ranije nisam primetio a opisan je kao: decide what happenes to your account after you pass away. Sigurno sam sedeo sat vremena razmišljajući čije ime da upišem. Nemajući koga – rešio sam da se izlogujem dok ne smislim. Ili dok se ne obrišem. Ovako ili onako.

Do tada – log in – pogledam ono što moram zbog posla – i log out. 

Polako, čini mi se, posle samo 7 dana, počinjem da se privikavam na novu situaciju. 

Počeo sam da se čudim ljudima na semaforu koji gledaju u telefon.

Počeo sam na ulici da gledam u lica ljudi umesto u ekran.

Počeo sam da držim telefone u rancu a ne u rukama ili džepovima. 

Počeo sam da isključujem jednu po jednu notifikaciju.

Počeo sam da uključujem airplane mode noću.

Počeo sam da primećujem ljude oko sebe.

Počeo sam ponovo da čitam.

Bio sam na jednom fantastičnom ručku i jednoj večeri slušajući vrlo pažljivo šta mi priča a da nisam pogledao u telefon.

I ono što je najvažnije – izgleda da ću ispuniti svoje obećanje sebi. Vratio sam se pisanju knjige.

Jevr 13:5

Smartphone Compulsion Test

Try taking the Smartphone Compulsion Test, developed by Dr. David Greenfield, founder of the Center for Internet and Technology Addiction and psychiatry professor at the University of Connecticut School of Medicine.

Just circle the questions that apply to you. 

1. Do you find yourself spending more time on your mobile or smartphone than you realise? 2. Do you find yourself mindlessly passing time on a regular basis by staring at your mobile or smartphone? 

3. Do you seem to lose track of time when on your mobile or smartphone? 

4. Do you find yourself spending more time texting, tweeting, or emailing as opposed to talking to people in person? 

5. Has the amount of time you spend on your mobile or smartphone been increasing? 

6. Do you wish you could be a little less involved with your phone? 

7. Do you sleep with your mobile or smartphone (turned on) under your pillow or next to your bed regularly? 

8. Do you find yourself viewing and answering texts, tweets, and emails at all hours of the day and night – even if it means interrupting other things you are doing? 

9. Do you text, email, tweet, Snapchat, Facebook message, or surf while driving or doing other similar activities that require your focused attention and concentration? 

10. Do you feel your use of your mobile or smartphone decreases your productivity at times? 

11. Do you feel reluctant to be without your mobile or smartphone, even for a short time?

12. Do you feel ill at ease or uncomfortable when you accidentally leave your smartphone in the car or at home, have no service, or have a broken phone? 

13. When you eat meals, is your mobile or smartphone always part of the table place setting? 

14. When your mobile or smartphone rings, beeps, or buzzes, do you feel an intense urge to check for texts, tweets, emails, updates, and so on? 

15. Do you find yourself mindlessly checking your mobile or smartphone many times a day, even when you know it is unlikely there is anything new or important to see? 

Here’s how Greenfield interprets people’s scores: 

1–2: Your behaviour is normal but that doesn’t mean you should live on your smartphone.

3–4: Your behaviour is leaning toward problematic or compulsive use. 

5 or above: It is likely that you may have a problematic or compulsive smartphone use pattern. 

8 or higher: If your score is higher than 8, you might consider seeing a psychologist, psychiatrist, or psychotherapist who specialises in behavioural addictions for a consultation. 

The only way to score below 5 on this test is to not have a smartphone. But the fact that these behaviours and feelings are so universal does not mean that they are harmless or that this test is too dramatic. Instead, it’s an indication that the problem may be bigger

Kako?

Bilo je tu svega između nas dvoje. 
Uvek mi je bilo žao što nismo razumniji. 
Ili smireniji. 
Ili što smo prestali da slušamo jedno drugo.  

Nedavno, stvarno nedavno, sam shvatio da smo podešeni tako da ne vidimo dobro i ono što nam se dopada, već samo ono čime nismo zadovoljni, ono što bismo da menjamo. 

Hoću tu situaciju da prekinem ali ne znam kako.




Jevr. 13:5

WAS I WRONG?

Was I wrong about rallies? As a political consultant who worked around the world, I long down-played the importance of mass-demonstrations, viewing them more as flashes in the pan than enduring movements. But looking at a photo of 200,000 Czechs in the streets of Prague this morning, I’m questioning my old thinking.

Around the globe, I diminished rallies. In Rwanda in 2017, I sheepishly watched on television from the safety of my hotel room as millions of feet pounded the earth in the country’s north in support my client’s opponent, hoping it was just a regional thing (it wasn’t, my client was decisively defeated). In Bosnia in 2018, I tried to come up with ways to let some of the air out of the balloon that had spilled over and have tendency to expode in violence on the streets of Banjaluka.

Several times, I watched demonstrations into the former Soviet countries of Ukraine and Georgia that shook those governments. Maybe this had something to do with my prejudice. It is easy to pour onto the streets and grumble loudly, but fixing the underlying problems is harder, I thought, and that should be the real focus of peoples’ energies.

Maybe it was also a disdain for the people who bubble over with emondency to tion one moment only to go flat the next. Or maybe it was more personal, and a denial of my own emotions, having always preferred rationality to exuberance or bemoaning. Compounded with the fact that I am an introvert, it makes sense that emotionally-charged crowds have a way of irritating and frightening me. Given this, it is perhaps odd that I’ve been drawn to politics. As Richard Nixon once sardonically observed: “Politics would be a great business, if it weren’t for the fucking people.”

Also an introvert, Nixon brings the rally question home. After all, his tarnished presidency was often marked by mass protests against him. But in the run-up to the 2016 U.S. presidential election, my pro-Trump friend told me “it’s like 1968 all over again.”

Why was Trump running around the country holding rallies when the real conversation was online, or in the media, I wondered. Was he just trying to buck up his spirits in the face of an inevitable defeat? The smart pundits agreed with me and were quick to ridicule Trump rally-goers as mean-spirited, racist rubes. Indeed, the TV cameras were keen to cherry-pick such examples, but was that all the rallies were about? Or did some folks go either to learn something or affirm that they were not alone?

Re-wind ten years to the birth of the Tea Party movement. There too, the media was quick to denounce the movement as a racist backlash to the first black president, but even observing it from considerable distance in Eastern Europe, I got the distinct sense they were missing something. The arguably inchoate movement came first –organically, and was then followed by charlatans like Sarah Palin and Glenn Beck attempting to put themselves in front of it, but to no apparent avail. Middle class Americans who had worked hard their whole lives and saw their savings wiped out by the financial meltdown of 2008 were angry, that’s what I saw in the Tea Party when I looked more closely.

Translating mass protests into organized political movements is difficult, especially when the movement itself is a rebuke of a broken political system. The passions of rallies may be quick to burn out, whereas professional politics is a day-in, day-out grind, which sets up another incompatibility. But I was wrong to downplay rallies, and I’m not embarrassed to say so.

CAMPAIGN STRATEGY FIRST

As a political strategy firm that specializes in political and advocacy advertising, it is a consistent challenge to keep strategy as a primary consideration in a campaign. A variety of political concerns, such as creative and budget, can distract and even overshadow the pursuit of long-term and short-term strategic goals. Campaign tactics should compliment good strategy not impede it. Having clear defined goals can make a big difference.

Why is campaign strategy so important?

Campaign strategy is the roadmap to success. Your campaign will be lost without a good strategy. A good strategy is a team effort- not a solitary endeavor. Take the time for real collaborative input to piece together a winning strategy with your team and political strategy firm.

What are your short-term and long-term strategic goals?

Being able to balance strategy with good campaign tactics to reach voters matters a great deal, and can make a big difference in the outcome of your campaign. Don't lock in on a set of tactics until you are sure they will help achieve your short and long-term goals.

What is the connection between a campaign message and strategy?

A good campaign message is a natural extension of your strategy. It is the deliverable that most advocacy and political campaigns need from a political strategy firm. Most campaigns should ask the question: “What should I say to voters in order to achieve my goals?”

What is your right coalition?

We talk a lot about building the right coalition for your campaign. A strategically diverse coalition can make the difference between winning and losing.

Who are the right messengers?

Good messengers and storytellers are an extension of your coalition and persuasion targets.

How do you make strategic decisions?

The best strategic consulting firms can create a good strategy in a vacuum. In order to do so, we need real information to make good decisions including; research, goals, polling, and on the ground intelligence. Making these decisions should be a collaborative effort, and overall continue to advance towards the campaigns short and long-term goals.

How do you get started with a campaign strategy?

Here is a quick checklist to begin forming a campaign strategy with a Political Strategy Firm or on your own:

• Start with a planning meeting
• Assess your resources
• Define the winning coalition you want
• Focus on list building
• Build a message box
• Define your targets
• Write down a plan to achieve your goals
• Define metrics to track
• Ask and know what success and failure look like
• Talk about your goals at every meeting and with every partner.