Vlaga, jara, leto, praznina. Dosada mili kampom. Atmosfera u kampu je, barem meni, čudna. Sama činjenica da ste iza betonske ograde od 5 metara sa bodljikavom žicom, zatvoreni, pod stražom, odvojeni od ostatka sveta, sa ograničenom komunikacijom, dovodi do poremećaja u ponašanju. Mene neodoljivo podseća na ostrvo ali ne ono iz filma Mediteraneo na kome se slavi život već više na ono koje je opisao Meša Selimović. Možda i na ono naselje štrumpfova koje stalno čeka da ih napadne Gargamel. Nisam mislio da ću ja ovo napisati ali željan sam gradske svetlosti i gužve na mostu u Brankovoj. Iako su svi pod uticajem, valjda USA filmova, nasmejani i ljubazni, neka napetost je stalno prisutna. Možda je razlog što smo bez prestanka pod extreme alert – najvišem stepenu opasanosti. Taj crv u glavi, ta ideja da nešto može da pukne svakog trenutka i bez najave, vas pritiska. Primećujete to i na onima koji vas obezbeđuju. Sve dok ste u kampu, pričaju sa vama. Onog trenutka kada se kapija ...