‘Mlade ne zanima politika niti članstvo u strankama’ je jedna od onih rečenica koje se u političkom životu Srbije izgovaraju sa tužnim uzdahom, kao premisu koja se ne može promeniti. I iskustva znam da ih zanima i to više nego što štabovi misle, samo što neće da budu besplatna radna snaga koja će lepiti plakate ili statisti na skupovima i snimanju izjava liderima. Kada na to dodamo pogrešne mreže preko kojih im se obraćamo pogrešnim jezikom nije ni čudo što ih nema. Koliko čujem izbori u Srbiji su i bliže nego što smo pretpostavljali. Zbog svega toga jako je bitno pažljivo pročitati istraživanje Ipsos Srbija iz jula 2026. (ICT tracker, N=1.004, uzrast 12+) koja su izmerila ko je gde na mrežama, pošto brojke ne ostavljaju mnogo prostora za njihovo proizvoljno tumačenje.   Facebook je mreža roditelja onih koji su ‘first-time-voters’.  Koristi ga 59% internet populacije u Srbiji i to je ubedljivo najviše od svih mreža ali među tinejdžerima ga koristi svega njih 12%. Najviše na FB...

Republikanci su 2013. napravili najozbiljniju postizbornu analizu koju je jedna partija ikada uradila: sto strana, 36.000 popunjenih anketa i preko 50 fokus grupa. Zvala se „Growth & Opportunity Project". Deceniju kasnije, RNC je naručio novu jer prvu praktično niko nije primenio. To je cela priča o postizbornoj analizi u jednom pasusu. Problem nikada nije bio u tome što se analiza ne može uraditi. Problem je što se, i kad se uradi, retko ko posle nje ponaša drugačije. A kod nas se najčešće ni ne uradi nego se, u zavisnosti od ishoda, organizuje proslava ili parastos. Ovo je osamnaesti nastavak serijala o tome kako se kampanje vode. Ovoga puta o dokumentu koji svi obećaju na konferenciji za novinare, a skoro niko ne napiše. Ili još gore: napiše ga ali ga niko ne pročita.   Svakom štabu, posle svakih izbora, kažem isto: ‘Sad vam sledi detaljna analiza.’ Pobednici to najave na konferenciji na kojoj su objavili pobedu da pokažu ozbiljnost. Gubitnici to isto urade da pokažu kako s...

U prethodnih petnaest nastavaka ovog serijala uglavnom smo govorili o onome što se dešava u pripremi izbora: segmentaciji, poruci, istraživanju, o tome kako se vodi debata i kako se čitaju brojevi. Ovaj nastavak je o nogama. O najstarijem, najjeftinijem i, kada se radi kako treba, najubojitijem alatu u političkoj kampanji: kucanju na tuđa vrata. Postoji cela biblioteka anglosaksonskih priručnika o door-to-door (DtD) kampanji. Većina ih je pisana za američki kontekst i za kandidata koji se sam predstavlja u svom okrugu, sa spiskom registrovanih birača, istorijom glasanja i zakonom koji dozvoljava da čoveku na kućnom pragu date i formular za registraciju. Kod nas taj princip ne postoji u tom obliku, ali postoji logika upravljanja vremenom, lični kontakt, disciplina i sistematsko praćenje i taj deo se može prepisati gotovo u celini. Ovaj tekst je baziran na njihovoj ideji, uzeo je tu logiku i pokušao da je prilagodi našem terenu. I sad možda i najbitnije: sistem je proveren u poslednjih 2...

A debate is rarely won by arguments alone. A debate is won by control. This is the sentence I repeat to every candidate before a TV appearance, and almost every time I hear the same reply: “I’ll win because I have better data, a better program, a better biography.” All of that may be true and still completely irrelevant, because the viewer at home does not remember arguments. They remember the impression. They remember who seemed calm and who seemed cornered, and most importantly: who commanded the studio and who was on the defensive. A TV studio is, by definition, hostile territory for a politician. You face several opponents there: a counterpart who wants to throw you off balance, a host who wants drama because drama boosts ratings, and a camera that records everything—especially what you think it’s not recording. There are rules for all three opponents. Here’s how it’s actually done. Being calm  is  a message Provocation in a studio is never accidental. A rival who insults ...

      Debata se retko dobija samo argumentima. Debata se dobija kontrolom. Ovo je rečenica koju ponavljam svakom kandidatu pre gostovanja, i gotovo svaki put čujem isti odgovor: ’Pobediću jer imam bolje podatke, bolji program, bolju biografiju.’ Sve to može biti tačno ali i savršeno nevažno jer gledalac ispred televizora ne pamti argumente. Pamti utisak. Pamti ko je delovao mirno, a ko je delovao stešnjeno i najbitnije: pamti ko je gospodario studijom, a ko se branio. Televizijski studio je za političare neprijateljski teren po definiciji. Tamo vas čeka nekoliko protivnika: sagovornik koji hoće da vas izbaci iz takta, voditelj koji hoće dramu jer drama podiže gledanost, i kamera koja snima sve a naročito ono što mislite da ne snima. Za sva tri protivnika postoje pravila. Evo kako se to zapravo radi.   1. Biti miran je poruka Provokacija u studiju nikada nije slučajna. Protivnik koji vas vređa ne pokušava da vas ubedi, on pokušava da vas natera da eksplodirate, jer zn...